Jednog divnog dana u Mostaru gradu
vidio sam kršnu Hercegovku mladu
kršnu i lijepu što uzdahe mami
vatrenog pogleda i grudi pomamnih
A u predvečerje kad se svjetla pale
tad pružaju miris ruže rascvjetale
od sevdaha majko sva mi gori duša
dok Neretva tiho šumi i pjenuša
Sa Veleža blagi povjetarac piri
okolo Mostara tišina se širi
iz tišine njene i zvjezdanog sjaja
ništa se ne čuje osim uzdisaja
Sve to moje oči gledaju i plaču
zarobljena srca tako nježo šapću
kršna Hercegovka moga oka zjena
ostaće zauv’jek nježna uspomena
