U Srbiji su mali gradovi prava skrivena blaga, posebno kad skreneš sa glavnih puteva. To nisu oni koje ti neko preporuči – to su oni koje sam pronađeš, nekad slučajno, dok tražiš put.
U Šumadiji, koja neslužbeno važi za najlepši deo Srbije, dočekuju te pitome doline, brežuljci pod vinogradima i varošice u kojima vreme kao da ide sporije, baš koliko treba.
Na istoku, kad prođeš brda i klisure, nailaziš na mesta gde kamene kuće i uski sokakci podsećaju na duh starog Balkana. Na jugu, sve je začinjeno šarenilom, mirisima, melodičnim govorom i po malo, duhom orijenta.
U Vojvodini, gradovi su rašireni po ravnici, sa zgradama koje još pamte doba cara. Svuda se oseća mešavina raznih uticaja i austrougarski red.
Nisu to mesta da ih samo vidiš – to su mesta da se u njima zastane i duboko udahne.
Ipak, najlepša stvar kod malih gradova Srbije su ljudi i lagani tempo u kom se sve odvija. U njima još možeš ostaviti vrata otključana, dok si kod komšinice na kafi.