Beg Rašid-beg

Beg Rašid-beg Na čardaku starom beg Rašid-beg sio, Puši. Polju gleda: gdje ono sve brže Pust zelenko jedan odmiče i hrže, – I u srcu bega buknu plamen mio… Sjeća se mladosti, – bašte mirisave, I đogata svoga, i uskih sokaka, Gdje su cure lake iz svih mušebaka Na nj bacale ruže i zumbule plave… U snu gleda carske nizame i horde, S mjesecem barjake zelene i gorde, I borija turskih čuje jasne zvuke… Sanja… No đaurska truba pisnu neđe. On se prenu, trže, guste skupi veđe, I obori glavu među suhe ruke.