Ej, konjicu

Ej konjicu Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo, Gdje je doba ono, gdje su dani oni Kad je srce puno rahatluka bilo?! Kao laki vjetar što oblake goni, Nosio si dugo svoga gospodara Jutrom i večerom kad se sunce kloni… Svud sam brao đule i grozde behara, Mojoj sreći nigdje ravne bilo nije – Sve od Banje Luke pa čak do Mostara! Znaš li čase one?… pozno sunce grije, Vrhovi munara kao vatra gore, A svuda iz bašte miris đula vije. Mi se povraćamo iz lova, iz gore, A ona na demir-pendžerima stoji Ljepša od večeri i od sabah-zore… Na me čeka… Gleda, i časove broji Kad ću proći… A ja, kad bih blizu bio, Slao bih joj pozdrav kuburlija svoji’…