“Knjige, braćo moja, knjige…”!
Najbolji romani nisu uvek oni najpoznatiji. Tačnije, nikad nisu.
To su knjige koje prepoznaš po jeziku – kad autor piše kao da zna tačno kako zvuči tvoj unutrašnji glas. Neki romani ne pokušavaju da ti prodaju velike istine, već samo ispričaju dobru priču – ponekad kroz humor, ponekad kroz ogoljenu svakodnevicu.
Naši romani uglavnom nisu lagani, jer ni život ovde nikad nije bio naročito mekan. Naravno, najčešće obrađuju istorijske teme kroz život malog čoveka koga točak istorije najviše i gazi (imaš 10 sekundi da navedeš nazive tri ozbiljna ljubavna romana).
Autentičnost je ključ – kad prepoznaš u likovima nekog iz kraja, iz tramvaja, iz redova pred poštom. Likovi su često antijunaci, pripovedanje je lišeno patetike. Kao i naši filmovi između ostalog, od kojih su mnogi ekranizacije velikih književnih dela.
I to je to. Ne mora roman da te menja, dovoljno je da ti prija. A ako ga prepoznaš i posle mnogo godina ponovo pročitaš, to je već nešto više.
To je roman koji ti je sigurno, na neki skriveni način obeležio život i uticao na tebe više nego što misliš.