Hrvatska kinematografija je uvek bila daleko bolja od onoga kako se čini na prvi utisak, tj. dojam.
Zasluge za to idu vrhunskim, genijalnim glumcima i rediteljima, tj. redateljima.
Za razliku od bosanske koja se bavi skoro isključivo teškim i sumornim temama, hrvatska je sa te strane bila mnogo avangardnija. Avangardnija i od srpske.
Ima tu mučnih Zafranovićevih filmova koje se bave najmračnjim trenutcima hrvatske istorije, romantičnih “mjuzikla” kao Tko pjeva zlo ne misli, pa sve do Grlićevih komedija koje se bave komplikovanim ljubavnim odnosima.
Kažu da poslednjih decenija to više nije isti nivo ove umetnosti. Može biti.
A može biti da se film promenio, kao i vremena, a da ste vi ostarili i da vam je sve ranije bilo bolje.