Sergej Babić kreće na put za Tuzlu 2014, kroz prozor autobusa posmatra pejzaž koji ga vraća decenijama unazad.
Tamo gde se država raspala, on se suočava sa vlastitim raspadom – sećanja o mladosti, generacijama, neostvarenim očekivanjima, političkim idealima, i propalim stvarnostima.
Kroz naraciju iznutra, snažno rasvjetljava i generacijske dileme, potvrđujući da je život sirov ljudski materijal, a umetnost – kvadratni koren iz te sirove ostavštine.
